Zaključak: što ostaje nakon dva tjedna i sedam razgovora

Petero nas, sedam intervjua, dva tjedna

Kad smo prošli tjedan stavili sve materijale na Tab i krenuli rezati video, prvo nam je palo u oči koliko različitih odgovora na isto pitanje stoji jedno pored drugog. Pitanje s kojim smo krenuli bilo je jednostavno: koliko nas turizam zapravo košta?

Ovo je ono što nam je ostalo nakon montaže.

Brojke koje su nam dale okvir

Petnaest godina rasta. Trideset milijuna noćenja godišnje. Pet milijuna dolazaka. Brojke koje su nam u Turističkoj zajednici Istarske županije stale na stol u prvih pet minuta razgovora. U Valamaru su nam pridodali svoje: milijun do milijun i pol gostiju kroz njih, preko šest milijuna noćenja. Ako gledaš samo brojke, to su vijesti uspjeha.

A onda smo otišli u Pazin. Kod gradonačelnice nam je u jednoj rečenici pukla razlika koju nitko prije nije izrekao tako precizno. Izvorni prihodi po glavi stanovnika u središnjoj Istri u odnosu na obalu su jedan naprema šest. Šest puta. Ona ista regija, dva potpuno različita ekonomska života.

Ono što nas je iznenadilo nije bila brojka, nego što ju je rekla bez gorčine. Pričala nam je da joj je u Pazinu ljepše ljeti baš zato što ima turista, ali umjereno. “Negdje gdje nitko ne dolazi” je citat koji se još uvijek vuče po našim bilježnicama.

Zanati koji se gase u tišini

U Obrtničkoj komori smo pitali koja se zanimanja danas najviše gase. Odgovor: trgovačka i graditeljska. Limari, zidari, krovoprekrivači. Razlog koji su nam dali nije bio samo novac, nego nešto što boli više: kad stari odu u mirovinu, mladi jednostavno ne nastavljaju.

Pitali smo je li to zato što je “raditi u turizmu” sad nekako finije od “biti majstor”. Predstavnica nam je odgovorila otvoreno. Privlačnije je imati nekretninu, iznajmiti je sezonski, pa onda biti slobodan ostatak vremena. To nas je zamislilo. Ne zato što je netko kriv, nego zato što razumijemo logiku. I sami bismo, da imamo izbor, vjerojatno radili isto.

”Blagodat i prokletstvo”

U AZRRI-ju smo dobili rečenicu koja nam se utisnula. Sugovornik je za turizam rekao da je istovremeno blagodat i prokletstvo. Korisno za one koji od njega žive, ali odvlači mlade iz poljoprivrede u nešto gdje se “s manje rada bolje živi”.

Tu nas je dotakao i podatak koji se ne vidi golim okom. Prostorni planovi se godinama šire nauštrb poljoprivrednih površina. Što jednom postane građevinsko, više se ne vraća u polje. Tih proces, koji ne stane ako ga nitko ne primijeti.

Spomenuli su i dobre primjere. Vinarije, OPG-ovi s autohtonim pasminama, boškarin, magarac, koza, ovca. Apiturizam u Lupoglavu, gdje gospođa drži pčele i radi proizvode od meda i voska, pa ljudi dođu vidjeti košnice i kušati. To su priče koje nam i dalje daju neki optimizam.

Razgovor koji je sve presjekao

Najteži trenutak cijelog projekta dogodio se u Višnjanu, kod Korada Korlevića. Pitali smo ga kako vidi Istru za dvadeset godina.

Odgovor je išao otprilike ovako:

“Za početak, mladih neće biti. Vaša generacija se skoro pa neće razmnožavati. Više od pedeset posto stanovništva više neće biti domaći, nego došljaci koji trebaju odrađivati posao. Dvojezični natpisi neće više biti hrvatsko-talijanski, nego hrvatsko-nepalski.”

I onda nam je vratio loptu: “Ne pitajte mene. Vi ćete voditi autobus koji zovemo Istra. Kamo će taj autobus otići, ovisi o vašoj generaciji.”

Eva je rekla u kameru da se nada da će se nešto moći promijeniti. Korlević joj je odmah uzvratio: “To misle sve destinacije u svijetu.” A onda još jedno pitanje: “Kako ćeš ti napraviti da tvoje bude pravo, a njihovo fake?”

Pauza. Pa njegov odgovor:

“Znanjem. Jedino znanjem.”

Nakon te rečenice ostatak projekta je dobio drugačiji ton. Mi smo došli s pitanjem o turizmu. Otišli smo s pitanjem o tome što ćemo mi sami napraviti za dvadeset godina, kad netko drugi bude radio neki sličan razred za neku sličnu školu i pitati gdje smo zakazali.

Što smo zapravo otkrili

Nismo otkrili da je turizam loš. Nismo otkrili ni da je dobar. Otkrili smo da pitanje “dobro ili loše” nije pitanje koje pomaže.

Pitanje koje pomaže glasi: koliko Istra smije nestati prije nego ostane samo kulisa? Jer ako postane samo kulisa, prestat će biti i ono zbog čega ljudi dolaze. Onda se sve raspadne, ne samo s emocionalne strane, nego i s ekonomske.

Drugo pitanje koje smo si postavili nakon montaže: čime se kao petero nas, sad, može početi praviti razlika? Iskreno, nemamo gotov odgovor. Možda je dio odgovora u tome da ovaj projekt postane materijal koji netko drugi pogleda. Možda u tome da nas same potakne da ne pristajemo na “ovako mora biti”. Sigurni smo samo u to da nas je razgovor s Korlevićem podsjetio kako odluka ne čeka na nas u dvadesetima. Već je sad, dok još imamo vremena učiti.

Hvala

Hvala svima koji su nam dali svoje vrijeme. Turističkoj zajednici Istarske županije, Obrtničkoj komori Istarske županije, Valamaru, gradonačelnici Pazina Suzani Jašić, AZRRI-ju, Koradu Korleviću i Komunalnom poduzeću Usluga Poreč.

Hvala i profesoru Lovru Šverku i pedagoginji Ivi Luk, što su nam dali slobodu da pitamo i krivo, i otvoreno, i ponekad neugodno. I jedni drugima, Filip, Eva, Jura, Luana, Alen, što smo izdržali dva tjedna gledanja istih problema iz različitih kutova bez da smo se posvađali.

Sad ide finalna montaža video portfolia. Tamo će sve ovo izgledati malo drugačije, ali srž ostaje ista.